Aktualnosti
Povijest
Bula
Biskup
Mapa biskupije
Središnje ustanove
Katedrala
Župe i svećenici
Školstvo
° TKI
° Paulinum
° Školski vjeronauk
° Augustinianum
Redovnici i redovnice
Caritas
Kršćani zajedno
Svetac tjedna
Duhovno štivo
Foto galerija
Knjiga dojmova
Linkovi

Hosanafest

ARHIVA: ŠTIVA

24 2007
RAZMIŠLJANJA JEDNOG SUBRATA

P. Dávid Biacsi SJ: U povodu svećeničkog ređenja p. Arpada Horvatha, isusovca. Razmišljanja jednog subrata.

Arpada Horvatha sam susreo u prvom razredu gimnazije. Točnije, susreo sam se s njegovim nedostatkom na početku drugog razreda, 1991. godine. U to vrijeme su mnogi dječaci koji su pohađali mađarsko odjeljenje napuštali školu zbog rata. Nisam odmah uočio da ni Arpad nije s nama nastavio drugi razred. Toga ljeta on je bio u Taize-u i kada se vratio – nestao je. „Zamisli, Arpad je odlijepio i otišao u popove“, „Arpad je otišao u 'Paulinum'“ – govorili su.
Sljedeći put sam ga vidio na ambonu u subotičkoj katedrali jednoga proljeća, na četvrtu nedjelju iza Uskrsa, kada se slavi nedjelja Dobroga Pastira – nedjelja duhovnih zvanja. Kao ponos subotičkog malog sjemeništa, svjedočio je o svom zvanju. Čuo sam o njemu još u nekoliko navrata od našeg zajedničkog profesora filozofije, koji je ujedno bio i Arpadov razredni starješina, profesora Josipa Ivanovića. On ga je još spominjao u odmorima između dva časa sociologije.
Obojica smo maturirali 1994. godine, a potom su nam se putovi razdvojili. Ja sam dospio u Vesprem pa u Budimpeštu, a on kao svećenički kandidat subotičke biskupije u budimpeštansku Centralnu Bogosloviju, potom – tražeći svoje zvanje – u okolicu Rima u Casu Balthasar i na Papinsko gregorijansko sveučilište. Jednom zgodom, kada sam bio u posjetu Subotici, susreo sam biskupa Ivana Penzeša i obznanio mu da se spremam u Družbu Isusovu. On mi je tada rekao da i Arpad Horvath započinje svoj novicijat u rujnu 1998.
Ja sam ga slijedio u rujnu 1999. nakon stjecanja diploma. Zbog ustroja isusovačkog novicijata se ipak nismo mnogo susretali. On je ubrzo dospio i Munchen, gdje je prvo učio jezik, a potom još kao novak započeo filozofski studij. U to vrijeme je ispratio svoju majku Matildu na njen posljednji put.
Već sam predavao u Miškolcu kada se Arpad, nakon svršetka studija, vratio u Mađarsku i radio u uredništvu isusovačke revije „Tavlatok“ u Budimpešti. Sjećam se s kojom je lakoćom čitao sve pristigle članke i objavljivao članke o isusovačkim temama, o postmoderni, o estonijskim i gruzijskim glazbenicima. U tom uredništvu smo upravo nas dvojica razgovarali kada su telefonirali da mi je djed umro.
Kasnije je Arpad nastavio studij u Londonu. Učio je engleski, studirao teologiju, a ja također samo u Parizu. 2005. je Arpad došao u Pariz na moje đakonsko ređenje, a ja sam iste godine u studenom išao u London na ređenje druge dvojice isusovačkih đakona i tu sam s njim posljednji put duže razgovarao. Često smo se čuli telefonom i bili smo u kontaktu putem e-maila i skypa.
Povezivalo nas je to što smo bili jedini mladi redovnici iz Subotice, obojica iz iste generacije, obojica vezani za rodni grad, za korijene… Ohrabrivali smo jedno drugog u svom dvojnom nacionalnom identitetu. Ja sam govorio da sam polu Nijemac, polu Mađar, a Arpad je rekao da on nije polu… već i Hrvat i Mađar. Potom smo u podužem razgovoru razglabali o povijesti naših obitelji za vrijeme i nakon drugog Svjetskog rata. Zajedno smo navijali – Arpad u Londonu, a ja u Parizu – za vrijeme svjetskog nogometnog prvenstva, zajedno smo bodrili hrvatsku momčad u klubovima londonskih Hrvata i u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Parizu. Ponosan sam na to što sam jednom zgodom nagovarao Arpada kako mora naučiti pjesmu: „… ja sam sinak Subotice grada, ne dam više da moj narod strada…“ i „… mene mati učila pivati, pivaj sine da Bunjevci žive…“
Providnost je tako uredila da su mene zaredili za svećenika godinu dana prije nego Arpada. Do posljednjeg trenutka smo iščekivali da li će Arpad moći doći na ređenje. No, te je godine Arpad već više puta bio u Subotici – tada je preminuo njegov otac György – pa ga poglavari zbog drugih dužnosti nisu pustili kući. Tako su na njegovom mjestu u svetištu subotičke katedrale sjedili njegova tetka i tetak koji su ga predstavljali i na mladim misama i večerama.
Iz Kaira, „iz sjene piramida“ pratio sam Arpadovo đakonsko ređenje koje je bilo u Londonu. Čekao sam njegovo svećeničko ređenje i odluku svojih poglavara da li će mi dopustiti da u srpnju budem u Subotici na ređenju. S obje strane smo molili poglavare da me puste, ali je odgovor svaki puta bio „ne“ ili „vidjet ćemo“. Potom jednog svibanjskog ponedjeljka navečer pozvao me poglavar k sebi i rekao: „tvog prijatelja će zarediti za svećenika, idi kući i raduj se s njime“. Dojurio sam s jedne konferencije u Ukrajini, donio me je Temišvarski biskup do Segedina, a školski drug do Subotice da bi 21. srpnja ujutro bio u sakristiji subotičke katedrale.
Arpad je zaređen za svećenika. Za vrijeme obreda i sam sam položio ruke na njegovu glavu i nekoliko puta smo koncelebrirali. Kako je biskup prilikom ređenja naglasio, Arpad je sada pozvan da neprestano prikazuje žrtvu za narod. Kada Arpad u trećoj euharistijskoj molitvi kaže: „Uistinu svet si, Gospodine…, jer… neprestano okupljaš svoj narod da od istoka sunčanog do zapada prinosi čistu žrtvu imenu tvome“, tada se sjetim dana njegova ređenja i svih svećenika, svih isusovaca, svih prijatelja, koji su preko mora i preko gora, s istoka i zapada, iz dalekih krajeva došli u Bačku da udovolje Božanskom pozivu i da stoje pored Arpada kada postaje svećenik Božji i kada njega slavi Družba Isusova, Subotička biskupija, vjerni puk Subotice, Kelebije, Horgoša…
Arpad se opet preselio u Budimpeštu u jednu novoosnovanu isusovačku zajednicu, gdje će biti zamjenik poglavara i gdje će nastavit svoj rad u medijima. Tijekom ljeta je još u Bačkoj. Od nedjelje do nedjelje, od župe do župe, naviješta milost Božju, koji izabire čovjeka na potpunu predanost Njemu i kome se čovjek može u potpunosti predati.
Od rujna ću raditi u Bejrutu na sveučilištu svetoga Josipa i tamo ću čitati Arpadove tekstove, intervjue. Ponovno će nas dijeliti jedan kontinent, ali će nas i nadalje povezivati redovnički zavjeti, od sada i neizbrisivi pečat svećeništva, a naravno i to što smo subotičani…



Povratak na prethodnu stranicu Vrh stranice

 

Copyright © 2002 - 2006 Subotička biskupija - Sva prava zadržana. PHP code & design by Zoran Jurić.
Urednici Zoran Vojnić Tunić & Kovács Csaba.
Danas je
Vi ste posjetitelj broj: 1402204. Trenutačan broj posjetitelja: