Aktualnosti
Povijest
Bula
Biskup
Mapa biskupije
Središnje ustanove
Katedrala
Župe i svećenici
Školstvo
° TKI
° Paulinum
° Školski vjeronauk
° Augustinianum
Redovnici i redovnice
Caritas
Kršćani zajedno
Svetac tjedna
Duhovno štivo
Foto galerija
Knjiga dojmova
Linkovi

Hosanafest

ARHIVA: ŠTIVA

21 2010
»Pazite na sebe i na sve stado…« (Dj 20, 28).

Svećenička godina čini mi se prikladnim povodom da se iznesu temeljne smjernice za svećenički duhovni život. Takve smjernice ponudio je Apostol Pavao u svom oproštajnom govoru efeškim starješinama u Miletu (Dj 20, 17-38). Apostol je svjestan da ga čeka sudbina njegova Učitelja. Odlazi u Jeruzalem »okovan Duhom«; tj., svjestan je opasnosti koja ga čeka, štoviše plaši ga, ali uvjeren je da taj put mora ostvariti. Nakon toga uhvaćen u Jeruzalemu započinje njegov križni put i smrt. Zato je ovaj oproštajni govor prijelomna točka Pavlova života i djelovanja, njegova duhovna »oporuka« (Dillon). Prije odlaska, koristi prigodu okupiti efeške starješine u Miletu, dajući im sržne preporuke i upozorenja.
Naslovna sintagma dolazi kao »vrhunac« (Dillon, str. 493) Pavlova oproštajnog govora, koji je zabilježio njegov vjerni pratitelj i suradnik, Luka.
Apostol ne preporučuje starješinama bdjeti samo nad sobom ili samo nad stadom. Ne daje prostor ideološkoj potki slijedećeg tipa: brinite se o sebi i time ćete se ujedno brinuti i o stadu, ili pak; vodite računa o stadu pa ćete time povesti računa i o sebi.
Prezbiter koji ne moli, koji ne nalazi vrijeme za štivo, za svoj duhovni život, ne može kao opravdanje navesti trajnu zauzetost u pastoralu. U stvari, bdije nad stadom ali ne nad sobom.
Na isti način, ne može opravdati svoju nebrigu o vjernicima, govoreći da posvećuje svoje vrijeme molitvi, štivu, teološkom studiju. Time bi, bdio nad sobom, ali ne i nad stadom.
Ove dvije stvarnosti prizivaju jedna drugu, uzajamno se obogaćuju, nadopunjuju ali jedna drugu ne može zamijeniti. Mi smo skloni upasti u tu zabludu, naći neka druga rješenja, eliminirati Pavlov integralni stav, koji on jasno i s dubokom jednostavnošću podvlači.
Naše izlaganje biti će, stoga, podijeljeno u dva dijela: najprije ćemo reći kako Kristov apostol treba paziti na sebe, a u drugom dijelu, kako valja voditi brigu o stadu.

»Pazite na sebe…«

1. »Pazite«. Pozitivni vidik.
Grčki glagol proséchete – «bdjeti», «paziti»; zapravo znači: «imati na pameti», «posvjestiti si», «voditi računa» o nečemu. Isti glagol Pavao koristi i u poslanici Timoteju; gdje Apostol nudi nekoliko bitnih poticaja mladom biskupu kako će dobro obavljati svoju odgovornu službu:
«Dok ne dođem, posveti se čitanju, poticanju, poučavanju. Ne zanemari milosnog dara koji je u tebi, koji ti je dan po proroštvu zajedno s polaganjem ruku starješinstva. Oko toga nastoj, sav u tom budi da tvoj napredak bude svima očit. Pripazi na samog sebe i na poučavanje! Ustraj u tome! Jer to vršeći, spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju» (1Tim 4, 13-16).
U smislu ovog vrlo znakovitog i bogatog teksta; paziti na sebe (bdjeti nad sobom) u svom bitnom sadržaju znači: raspiriti milosni Božji dar.
Radi se o «milosnom daru», o daru koji je već u nama ali koji se može ugasiti kao žerava pod pepelom ukoliko se ne raspiruje. Oganj Božje ljubavi raspiruje u nama Duh Sveti kada mu otvaramo prozore svoga srca. Prezbiter može taj dar ili karizmu raspirivati na dva načina:
Ponajprije kada tijekom dana odvajamo posebno vrijeme koje posvećujemo samo Bogu i osobnom susretu s Njime, meditaciji, čitajući polagano i pažljivo Njegovu riječ, želeći je razumjeti u Duhu kojim je napisana, što Duh meni govori, trenuci šutnje.
Drugi pak je način, kada smo umom i srcem prisutni u onome što činimo u našoj liturgijsko-pastoralnoj praksi. Zato Pavao preporučuje Timoteju, «sav u tom budi»: ne tek usnama, nego svjesno, dopuštajući da i tvoja nutrina bude dionik tvoje vanjštine. Tada će sama pastoralna aktivnost postati izvor žive vode na kojoj ćemo se napajati. No, neće postati ukoliko ne održavaš onaj prvi način, ukoliko ne nalaziš vremena za osobni razgovor s Bogom.
Potresna i zanimljiva je ispovijest jednog svećenika koji je napustio svoj poziv, premda je bio smatran vrlo sposobnim i kod mnogih izmamljivao odobravanje za svoj originalni rad, koji je znao dobro teološki opravdati, no ispostavilo se da nije u svemu tome tražio Božju volju već vlastito samopotvrđivanje.
»U meni je postojala prikrivena tjeskoba. Duboko ispod se prikrivao jedan temeljni manjak vjere, koja se sastoji u stavu djeteta o čemu govori Isus, djeteta koji se predaje u Očeve ruke i od njega jedinog očekuje energiju i vodstvo. Manjkao mi je život vjere koji postupno dozrijeva u moralnoj vjernosti iz dana u dan i zahtjeva ustrajni i neprekidni put. Sada mi je posve jasno da, zaređen za svećenika, nikada nisam doista izabrao Boga kao središte svog života i srca. To je pitanje vjere, pitanje ljubavi, jednom riječju: pitanje molitve«. Fraternità, br. 49 (1991.).
Predsjednik njemačke biskupske konferencije, Karl Lehmann, osvrnuvši se na problem pastorala u svojoj zemlji, koji mu liči na «managment», gdje se isključuje osobna odgovornost i važnost svjedočanstva, zaključuje nudeći lijek:
»Lijekova nema puno. Jedina stvar koja – i ovdje – vrijedi, jest rigorozna koncentracija na središnje jezgro kršćanske poruke, usvajanje evanđeoskog kriterija prosudbe i čvrsto slušanje evanđeoskih smjernica. Župnik koji već duže vrijeme ne nalazi vremena za meditaciju nad Svetim pismom, postaje sterilan i u drugim područjima svoje aktivnosti. Biskup kojemu gotovo sve propovijedi pripremaju drugi i sam si za to više ne rezervira vremena, lišava se ono što je najvažnije. U Crkvi će ponovno moći nastati odlučni svjedoci vjere, jedino ukoliko će biti učvršćeni u Božjoj riječi, i to na radikalan način i ustrajno. Isusove riječi upućene Marti i Mariji upravo ovdje imaju trajno značenje«. L'azione ecclesiale, Jaca Book, Milano 1987, str. 26-27.
Završimo ovu točku Pavlovim poticajem Timoteju: «Nastoj oko toga» (1Tim 4, 15); tako ćeš, naime, paziti na sebe.

2. «Služio sam Gospodinu sa svom poniznošću» (20, 19). Negativni vidik.
Dosada smo govorili o pozitivnom vidu budnosti, oko čega moramo nastojati da budno čekamo svoga Gospodara kada dođe. Sada želimo istaći negativan vidik budnosti, ono nad čim treba bdjeti da se ne ukorijeni u nama.
Svećenička služba zbog svoje uzvišenosti i posebnosti nužno uključuje trajnu napast nadimanja nad drugima i oholosti. Već je Origen, vjerojatno iz osobnog iskustva, zapisao da su «arogancija i oholost» česti pratitelji klerika. U svom znamenitom djelu Regula pastoralis, papa Grgur Veliki živo opisuje tu napast:
»Napast oholosti ne jenjava nikad niti kod pastira, jer ga autoritet postavlja nad drugima. Naređivanje je trajna napast. Svi vise o samo jednom migu pastira. Njegove su odredbe spremno izvršene. Za malo dobra što čini, hvale ga šakom i kapom. Nikoga nema tko bi ga upozorio na ono loše što čini. Naprotiv, često ga hvale i za ono što bi mu zapravo trebalo spočitnuti. Polaskan i zaveden, ne razabire više dobro; a još manje poznaje samoga sebe! Izvana je okružen velikim poštovanjem, a iznutra gubi ispravan smisao za objektivnu stvarnost. Ne pazeći na sebe, vjeruje kriteriju mišljenju onih koji ga okružuju, i to određuje mjeru njegova samopoštovanja. Ukoliko bi znao ući u vlastitu nutrinu, uočio bi sigurno da nije takav kakav bi trebao biti. Iz toga slijedi prezir prema vjernicima koje ne prosuđuje jednakima sebi. Budući da je iznad njih po položaju, on misli da je i po zaslugama. Jer kako naređuje više, vjeruje da i razumije više od ostalih. Postavlja sebe na pijedestal i odbija biti jednak drugima. Druge ne gleda kao sebi sličnima«. GRGUR VELIKI, Regola pastoralis, IV, 2, 6.
Zbog toga Bog dopušta poraze i neuspjehe kao pedagoško sredstvo da bi nas postavio u stanje istine o nama samima. »Dan mi je trn u tijelu da se ne uzoholim« (2Kor 12, 7). Na što je točno Pavao mislio tim riječima, ne možemo sa sigurnošću tvrditi; no, općenito značenje je jasno: radi se o nekoj slabosti ili nedostatku koji ga trajno podsjeća na njegovu stvorenost i da posve ovisi o Bogu i njegovoj milosti.
Svećenik mora proći kroz bolno iskustvo samospoznaje. Pred tom istinom ne smije pobjeći u još veći aktivizam, lakomošću za pohvalama i ljudskim odobravanjem; ali niti u malodušnost i lijenost. Naprotiv, mora u samoći iskreno stajati sa vlastitom bijedom pred Božjim pogledom. Štoviše, mora prihvatiti i zavoljeti sebe u istini onakav kakav jest i otvoriti se Bogu koji je veći od našega srca. Samo će tada u pustinji njegova srca natopljeno suzama pokajanja procvasti prekrasan cvijet ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Simbolika pustinje označava lišenost površinskih i vanjskih podrški i usmjerenost na bitno, središnje. Pavao je to iznio u hvalospjevu ljubavi, koji – ne iskrivljujući njegov smisao – možemo ovako proreći:
Kad bih odlično propovijedao a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči; Kad bih imao i najbolju župnu statistiku u biskupiji, najviše zvanja, najviše aktivnih skupina, a ljubavi ne bih imao – ništa sam! Da sam pokrenuo znamenite kulturno-karitativne aktivnosti, živio skromno, a ljubavi nemam – ništa mi ne bi koristilo. Ukoliko imam ljubavi, tada pak sve ovo poput plodova oplemenjuje ovo drvo života.

»Pazite na sve stado…«

Prije nego li progovorimo o nekim oblicima, ukazati ćemo na smjer i cilj cjelokupne Pavlove pastoralne aktivnosti.
1. Cilj i smjer svekolike pastoralne aktivnosti.
»Upozoravao sam Židove i Grke da se obrate k Bogu i da vjeruju u Gospodina našega Isusa« (20, 21).
U Djelima apostolskim često se pojavljuje identična sintagma, tako šest poglavlja dalje veli: »Najprije onima u Damasku pa onda i u Jeruzalemu, svoj zemlji židovskoj i poganima navješćivah da se pokaju i obrate k Bogu i čine djela dostojna obraćenja« (26, 20).
Radi se o procesu koji sadrži više postupaka: pokajati se, obratiti se Bogu, vjerovati mu i to pokazati djelima.
Obrat je to našega mišljenja i ponašanja, što uključuje napuštanje mentaliteta koji se vodi površinskim i kratkoročnim osobnim interesima, dopuštajući da nas Božja poruka zahvati i preobražava kroz ustrajni svakodnevni hod (»vjerovati«). Drugim riječima, radi se o putu svetosti. Cilj ili smjer pastoralnog djelovanja je dakle pomagati ljudima da u slobodi rastu u ljudskoj i kršćanskoj zrelosti. O toj temi dobro je progovorio kardinal Carlo Maria Martini obraćajući se na jednom skupu novih župnika.
»Uz pravne, obredne, administrativne i pastoralne odgovornosti, meni je stalo – veli kardinal – naglasiti duhovne odgovornosti, koje nisu odijeljene od prethodnih ali imaju jedno vlastito obilježje: župnik preuzima odgovornost pomagati ljudima svoje župe da rastu u vjeri, nadi i ljubavi. Prvi odgovorni, naravno je Duh Sveti, i Crkva u cjelini, ali župnik je neposredan, izravan suradnik, suodgovoran za taj rast. Drugim riječima, - zaključuje - ja župnik odgovoran sam oblikovati vjernike u kršćanskoj svetosti«. Il Padre di tutti, str. 45.
Uostalom, na to je mislio i pokojni papa u svojoj enciklici Ulaskom u novo tisućljeće, kad je zapisao: »Prije svega, bez oklijevanja kažem da je perspektiva u koju treba smjestiti čitav pastoralni hod svetost« (br. 30).
Danas pred svećenicima stoje sve veći administrativno-organizacijski zahtjevi, koji mu oduzimaju vremena, tako da se onome specifično njegovom posvećuje sve manje: ispovijedanjem, pripremanjem propovijedi, poučavanje ljude moliti, duhovne obnove za župu, osobni susreti i razgovori, formiranje sposobnih i zdravih pojedinaca i sl. Dobro je to uočio Karl Lehmann, naglasivši da se u današnjoj pastoralnoj praksi previše pažnje posvećuje statistički mjerljivom pastoralu, a zapostavlja se onaj duhovni koji nije vidljiv, zahtjeva puno vremena, a trebao bi imati prioritet:
»Pastoralne aktivnosti mogu biti objekt statistike, ali one ne govore puno o pastiru. Sve se više ima dojam da obveze (koje – uzgred budi rečeno - oduzimaju puno vremena) - kao pojedinačni dušobrižnički razgovori, koji često traju duže od predviđenog, strpljivo druženje s djecom i mladima, posjet obiteljima, gdje odmah nisu uočljivi neki rezultati, posjet bolesnicima i druge slične obveze – nepravedno prelaze u drugi plan. Nerijetko, naprotiv, uživa (najblaže rečeno) 'sumnjivo' prvenstvo sve ono što je plod organizacije, sve ono što se može opaziti (ne isključujući proizvode). Što znači kad župnik delegira laike za pripravu sakramenta pomirenja i za prvu pričest, a sam se niti sat vremena tome ne može posvetiti? Kakvu korist ima, i što vrijedi kada se netko bori sa siromašnom i očajnom osobom, ima li tu neke uočljive plodove? Interesira li se uopće netko o vremenu koje je uloženo za pripravu propovijedi? Smatram, da sama činjenica što se postavljaju tolika pitanja jest indikator da postoje ozbiljne rane u životu današnje Crkve. Možda je s time u vezi i činjenica da birokratska Crkva redovito nezgrapno reagira pred onim što je spontano i neočekivano, pred onim što dolazi iz srca i nije uvriježeno, radi čega se osobni odnosi ukrućuju. Za mnoge, župnici i biskupi spadaju u red prezauzetih i nedostupnih poduzetnika i menadžera«. K. LEHMANN, L'azione ecclesiale, Jaca Book, Milano 1987, str. 26-27.

2. Pastoralna sredstva za ostvarivanje pastoralnog cilja: izgradnja zrele osobe.
Nakon što smo istakli važnost duhovne odgovornosti i smjer pastoralne aktivnosti, sada ćemo ukratko navesti neka sredstva koja je Pavao koristio da bi svojim članovima pomogao u rastu do zrele vjere, prema svetosti:
»Ništa korisno nisam propustio navijestiti vam i naučiti vas – javno i po kućama; upozoravao sam…« (20. 21).
2.1. Navijestiti
Grčki glagol ananghéilai označava – kako reče Martini – »propovijed kerigmatskog tipa« (str. 46). Obilježje kerigmatskog govora jest – prema Karlu Rahneru – što se posredstvom riječi i pojmova predaje sama stvar, tj. Krist koji je u Duhu »prisutan i djeluje u onome koji govori i u onome koji sluša«. Pojmovlje i riječi - koji se pri tom upotrebljavaju - su poput ljudskog tijela nazočnoj božanskoj stvarnosti. Prisutnost Kristova liturgijskoj zajednici, Svesci 14 (1969), str. 9.
Navjestitelj zapravo prenosi vlastito iskustvo jer je prethodno sam prošao ispod suda Božje riječi u meditativnoj samoći, zato on može postati kanal preko kojeg će Božja milost sadržana u tom iskustvu prijeći na slušatelje.
Kod navještaja se događa savršeno jedinstvo svećeničke duhovnosti, koji je dužan paziti na sebe i istovremeno na one koji su mu povjereni. Primjenjujući u meditaciji Božju riječ na sebe, svećenik otkriva što ona za njega znači, ali time ujedno iskustveno spoznaje opće načelo koje vrijedi i za druge, samo što će kod iznošenja voditi računa o drugačijim životnim okolnostima adresata.
Kardinal Martini, u nagovoru na kongresu biskupa Europe u Rimu, navodi četiri izvora iz kojeg treba pastoralac crpsti svoj duhovni život. Navodi šutnju, Euharistiju, duhovnog savjetnika i razmatranje nad Božjom riječi, gdje dodaje: »Temeljno je znati da treba meditirati Božju riječ prije svega za sebe, ne s nakanom da je propovijedamo, zato često ponavljam svojim svećenicima: meditirajući Sveto pismo, ne tražite prvenstveno što ćete reći ljudima, nego što tekst govori, i što on govori vama«. Il Padre di tutti, str. 159.
2.2. Naučavati
Glagol didàxai označava katehezu. Tumače se posljedice koje navještaj ima za naš život i djelovanje u Crkvi i svijetu. Želi se uvjeravati argumentima i sustavno.
2.3. »Upozoravao sam Židove i Grke«
Prema bibličaru J. Dupontu, izraz diamartùresthai, točnije bi bilo prevesti - »dati svjedočanstvo« Židovima i Grcima. Židovi i Grci označavaju dvije različite kulture, zato je to pitanje pluralizma. Označava sposobnost prilagođavanja novim okolnostima i adresatima (vidi-prosudi-djeluj). Drugačije rečeno, radi se o sposobnosti ispravnog uočavanja što je potrebno konkretnoj zajednici koja mi je povjerena. Koje su ključne točke na kojima treba inzistirati i na koji način, da bi se župljani formirali u zrelije ljude i vjernike. Tu je potrebno čuti druge, promatrati, analizirati, promišljati i moliti. Ne može se primijeniti uvijek isti model, jer je svaka zajednica jedinstvena. Samo je Duh taj koji će nam dati razumjeti istinske konkretne prioritete. Mogu tu biti korisna neka sociološka istraživanja, mišljenje pastoralnog savjeta, no postoji i nešto više, to je dar koji ima pastir, koji nakon što je čuo mišljenja drugih, određuje najvažnije točke na kojima treba raditi.
2.4. Urazumljivati
»Zato bdijte imajući na pameti da sam tri godine bez prestanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga od vas« (20, 31).
Pavao navodi svoj osobni primjer urazumljivanja pred efeškim starješinama, da bi u njima pobudio istu revnost. Radi se o urazumljivanju u kojemu je uključena žrtvena i čuvstvena ljubav, u što je on utrošio velik dio svoga vremena. Tu je isključena svaka prisila ili uguravanje ljude u unaprijed utvrđene kalupe, nego se nude sadržaji i strpljivo se čeka da u adresatima proradi srce, da dođu do susreta s Bogom, znajući da pastoral kalupa rađa ograničene ljude bez osobne odgovornosti i uvjerenja.
Grčki izraz nouthetéin, dolazi i u 1Kor 4, 14: »Ne pišem ovo da vas postidim, nego da vas kao ljubljenu djecu urazumim«.
Radi se o upozoravanju i ispravljanju u kojima dominiraju autentična ljubav i čuvstva. Vlastiti župljani se doživljavaju kao »ljubljena djeca«. Mi možemo imati dobre pastoralne metode, oštroumno propovijedati, pošteno obavljati svoje dužnosti, ali ukoliko nećemo imati te srdačne ljubavi prema svojim župljanima, naš će apostolat nužno biti bezuspješan.
Dolazi mi na pamet upozorenje koje je sv. Filip Neri upućivao djeci koju je odgajao: »State buoni se potete« - »Budite dobri ako možete«. Svetac je znao da djeca koja se nalaze u njegovu sirotištu, nisu osjetili istinsku roditeljsku ljubav, zbog čega njihove nestašluke nije pripisivao zlobi, nego manjku primljene ljubavi. Zato, pozivajući ih da budu dobri, nadodaje s puno milosrdnosti: ako možete.
Biskup Basile Hume, polazeći od istine da je čovjek slika i prilika Božja, nastoji idejno obrazložiti razloge zašto treba prema svakom čovjeku pristupati s poštovanjem; a zatim nastavlja:
»Ljubav prema mome bližnjemu treba poticati i nadahnjivati moje aktivnosti. Znam da moram obaviti ulogu u Crkvi kao biskup, ali ono što je čini učinkovitom je moja ljubav prema Bogu i bližnjemu (...). Moramo biti, doduše, ljudi autoriteta, čak i leader–i te pokazati izvjesnu čvrstinu, ali uvijek s dubokim poštovanjem prema svakoj osobi, koliko god ona u našim očima izgledala bijedno. U našim odnosima moramo uvijek djelovati srdačno. Ljubaznost ili bolje srdačnost nije mlitavost, nego nešto što može duboko dirnuti. U tom vidu je dobro proučiti Gospodinovo ponašanje. Vidimo to u zgodi razgovora sa Samaritankom kod zdenca, i poglavito u Isusovim riječima desnom razbojniku na križu. Mislim da je jedna od najvažnijih svećenikovih kao i biskupovih kreposti upravo srdačnost prema drugima. Naslućujem da je veći broj osoba obraćenih pomoću srdačnosti nego li inteligencijom. Meni se čini – veli ovaj biskup – da je jedna od najboljih vrlina biti sposoban, i u mučnim danima i trenucima, pozdraviti bližnjega na način da je on više poziv na razgovor, nego li upozorenje u smislu: 'čuj nemam vremena, žuri mi se'«. B. HUME, Operai del vangelo, EP, Cinisello Balsamo 1992, str. 76-77.
Srdačnost se sastoji u trajnoj praksi milosrdnosti i strpljivosti sa svojim vjernicima, kad nam idu na živce i »oduzimaju« vrijeme, po tome ćemo rasti u ljubavi i izmoliti od Boga oprost za mnoge stvari. Gospodin će nam puno oprostiti ukoliko mi sami znamo puno opraštati drugima.
Koliko li je važna ova sposobnost da se ne osvećujemo, da se ne vraćamo i ne vrtimo stalno oko primljenih uvreda, bile one stvarne ili umišljene. Zajednica će biti više bratsko-sestrinska kada pastir prvi ne zadržava u srcu mržnju, kada cijeni dragovoljno i korisno zalaganje svakog člana svoje župe, pa makar on bio pripadnik suprotne političke opcije.
o. Franjo Podgorelec, ocd.


Povratak na prethodnu stranicu Vrh stranice

 

Copyright © 2002 - 2006 Subotička biskupija - Sva prava zadržana. PHP code & design by Zoran Jurić.
Urednici Zoran Vojnić Tunić & Kovács Csaba.
Danas je
Vi ste posjetitelj broj: 1422455. Trenutačan broj posjetitelja: