Aktualnosti
Povijest
Bula
Biskup
Mapa biskupije
Središnje ustanove
Katedrala
Župe i svećenici
Školstvo
° TKI
° Paulinum
° Školski vjeronauk
° Augustinianum
Redovnici i redovnice
Caritas
Kršćani zajedno
Svetac tjedna
Duhovno štivo
Foto galerija
Knjiga dojmova
Linkovi

Hosanafest

ARHIVA: ŠTIVA

25 2005
ŠUTNJA

Ozračje svake zajednice, koja živi u želji i čežnji za Bogom, koja ne želi ništa izvan Boga i ništa što nije Bog, obavijeno je ŠUTNJOM. Čežnja Karmela je Bog. Sveta Terezija Avilska, majka Terezijanskog Karmela u trenucima prijelaza s ovoga svijeta šapće: «Umirem kao kćerka Crkve. Ljubljeni moj Zaručniče došlo je vrijeme da se vidimo». Čežnja jednog čitavog života, vidjeti Boga licem u lice. Šutnja je jedno od pomoćnih sredstava na putu. Ona obuzima dušu željnu Boga. Ona je otvoreno uho koje napeto sluša što govori Ljubljeni Zaručnik. Blažena karmelićanka Elizabeta od Presvetog Trojstva iz Karmela u Dijonu (Francuska) govori iskustveno o šutnji koja ispunja svetište njezine duše u kojoj se ona neprestano klanja Trojedinom Bogu. Glavna misao vodilja njezinog izlaganja je stih svetoga Ivana od Križa: «Bog je izgovorio jednu jedinu Riječ i nju je izgovorio u šutnji». Ta naša sestra u Karmelu razlikuje tri razine šutnje: vanjsku, nutarnju i božansku. Pokušajmo vidjeti o čemu se radi.

Vanjska šutnja

Lijepo je imati pogodno mjesto. Moguće u prirodi. Tiho, mirno, ugodno. Tako pogodno mjesto gotovo da je i nemoguće pronaći. No, ipak, treba ga tražiti, koliko je najviše moguće, jer pisano je «traži mir i za njim idi». To traženje već je put k nutarnjoj šutnji i pogoduje joj, jer kako kaže blaženica: «Ljubav šutnje dovodi do šutnje ljubavi».

Nutarnja šutnja

«Ispraznimo sve. Odijelimo se od svega. Neka od sada bude samo on. On sam. Napustimo zemlju, sve osjetno, ostaviomo sve stvoreno». Po ovom naputku ulazimo u svijet NUTARNJE ŠUTNJE. Želimo li u sebi stvoriti taj svijet, koji će ispuniti Bog svojom blagoslovljenom pisutnošću, povesti nam je računa o slijedeća četiri uvjeta, a na koje nas upozorava blažena Elizabeta.
1. Šutnja pogleda. «Ako te oko sablažnjava…» (Mt 6,22). Kroz oči u dušu ulazi vanjski svijet. Često oči u dušu propuštaju sadržaje koji zauzimaju Božje mjesto u duši. Čuvati čistoću, šutnju oka, znači oslobađati se promidžbene slike koja uvjetuje, djelomične slike koja rastresa i pornografske slike koja razara. Šutjeti okom znači dušu čuvati čistom za Boga, jer: «Blaženi čista srca, oni će Bog gledati» (Mt 5,8).
2. Šutnja ni mašta i osjetila. Osoba koja ne zna bdjeti nad maštom i osjetilima bit će odvedena izvan same sebe. Izgubit će se u prostranstvima fantazije i neće se znati vratiti. Duša koja goji bilo kakvu želju izvan Boga, nije šutljiva duša, u njoj je nesklad.
3. Šutnja uma. Um nije svemoguć. Ograničen je. Nije moguće sve razumski obrazložiti. On često puta mora zašutjeti i pokloniti se. Treba ušutkati svaku ljudsku budu. Do Boga treba doprijeti po jednostavnom duhu, a ne po mudroj građevini lijepih misli. Ivan od Križa kaže da treba ugasiti svako drugo svjetlo.
4. Šutnja volje. Na polju volje se odigrava naša borba za svetost. Isus je ušao u područje potpunoga mira kad je predao svoju volju Očevoj volji. Pomoću volje ljubimo. Ona potiče dušu na savršenstvo. Treba ju vježbati da čezne za Bogom. Treba ići za slobodom.
Čovjek koji ponizno u predanosti Bogu primjenjuje ove vježbe ući će, ili bolje, bit će uveden u BOŽANSKU ŠUTNJU. To je stanje u kojem duša zna samo za Boga. Potpuno je u njemu i za drugo ne mari. Ona postaje vrtom kojim šeće Bog za dnevnog povjetarca, kako nam govore Knjiga postanka i Pjesma nad pjesmama.
Jedan filozof prošloga stoljeća u zaključku svog razmišljanja govori da je svijet jako bolestan i za lijek mu preporučuje šutnju. Ljudi koji su bili obdareni mističnim iskustvima često ističu da su taj dar izmolili molitvom šutnje. Ljepota Božjega glasa dolazi do izražaja u duši koja ga čeznutljivo osluškuje. Nije to tupa i nijema šutnja, u se radi o šutnji ljubavi koja privlači Boga.
Ovaj govor o šutnji govor je iskustva jedne karmelske duše koja je čeznula za Bogom. Taj govor ne želi uznemiravati, on želi reći ljudima koji Boga vole da Bog govori i da ga se može čuti u prostorima koji su očišćeni šutnjom. Stoga je šutnja osobitost Karmela. Volio bih da ovaj članak bude pomoć onima koji boga vole i traže i koji stazama naše svagdašnjce ne žele koračati bez Boga.
br. Vjenceslav Mihetec, ocd (ZVONIK, br. 124.)

20 2005
POTPUNI OPROST U GODINI EUHARISTIJE

Apostolska pokorničarna 14. siječnja ove godine objavila je Dekret u kojemu se najavljuje povlastica potpunoga oprosta tijekom Godine Euharistije, koja traje do listopada prošle godine. U Dekretu koji potpisuje viši pokorničar kardinal James Francis Stafford, naznačeno je kako se potpuni oprost u Godini Euharistije može postići činom čašćenja Presvetoga oltarskog sakramenta, uz koji treba ispuniti uvjete koje Crkva inače traži kod podjeljivanja potpunoga oprosta. To znači da potpuni oprost može zadobiti svaki vjernik koji pozorno i pobožno sudjeluje u crkvenome obredu štovanja euharistijskoga sakramenta, svečano izloženoga puku ili pohranjena u svetohraništu. Tomu treba dodati pristupanje sakramentalnoj ispovijedi i svetoj pričesti, te molitvu na nakane Svetoga Oca. U tome je, dakako, najvažnije raspoloženje duše, koja mora biti u potpunosti i stvarno odlučna da odbaci svaku sklonost prema grijehu – navodi se u Dekretu Apostolske pokorničarne. Često se, međutim, događa da se potpuni oprost pogrešno zamjenjuje s oproštenjem koje se redovito prima u sakramentu pomirenja ili ispovijedi. U ispovijedi nam, naime, Bog oprašta grijehe i oslobađa dušu od krivnje koja vodi u vječnu propast. No, oslobađanje od krivnje ne znači nestajanje nezdrave navezanosti na stvorenja i svih ostalih rana koje je grijeh ostavio na čovjeku. Od tih negativnih posljedica Bog nas može očistiti veću ovome životu, ukoliko vršimo djela milosrđa te uz strpljivo nošenje vlastitoga križa, ili pak vremenitom kaznom u čistilištu. Prema tome, podjeljivanje potpunoga oprosta ne može biti zamjena za oproštenje koje se dobiva u sakramentu pomirenja, već je riječ o oslobađanju od vremenite kazne, koje Crkva podjeljuje na temelju duhovne vlasti koja joj je povjerena od Krista, služeći se duhovnim dobrima koja su nam darovana otkupljenjem, kao i zaslugama svetaca.
Dekret Apostolske pokorničarne također navodi kako se potpuni oprost daje klericima, članovima ustanova posvećenoga života, družbama apostolskoga života, vjernicima koji su obvezni moliti časoslov, kao i onim osobama koje ga mole iz puke pobožnosti, i to svaki put kada na kraju dana, u zajednici ili privatno, pred euharistijskim Gospodinom izmole Večernju i Povečerje. Vjernici koji zbog bolesti ili drugoga opravdanog razloga ne mogu sudjelovati na Svetoj misi, također mogu primiti potpuni oprost, ukoliko duhom pohode euharistijski sakrament te mu iskažu štovanje. Uz to trebaju izmoliti jedan Oče Naš i Vjerovanje te zazvati Isusa prisutnoga u svetohraništu, s namjerom da što prije ispune uvjete koji se inače traže za postizanje potpunoga oprosta. Dekret na koncu potiče svećenike da upoznaju vjernike s mogućnošću dobivanja potpunoga oprosta, da ih spremno i velikodušno ispovijedaju te da na svečan i doličan način predvode molitve Isusu nazočnome u Euharistiji, a svi se vjernici pozivaju da često i otvoreno svjedoče pobožnost prema Presvetome oltarskom sakramentu. /prema rv/

Povijest oprosta

Godina euharistije i potpuni oprost idu nekako skupa. Još je 1967. godine papa Pavao VI. U apostolskoj konstituciji Indulgentiarum doctrina, definirao oprost kao opraštanje pred Bogom vremenite kazne za grijehe za koje je krivnja već oproštenja. Da bismo shvatili nauk Crkve i praksu oprosta, moramo ih smjestiti u kontekst sakramenta pokore (ispovijedi). Grijeh ima dvostruku posljedicu. Smrtni grijesi raskidaju naše zajedništvo s Bogom i lišavaju nas vječnog života. Opraštanje te vječne kazne vrši se oprostom od krivnje i obnovom našeg zajedništva s Bogom. Pored te vječne kazne, postoji i druga koju teolozi nazivaju vremenitom kaznom, a nju prouzrokuju smrtni i laki grijesi. Ta vremenita kazna sastoji se u neurednom i često mučnom prianjanju uz stvorenja, što priječi naše puno zajedništvo s Bogom. Za nju se mora pokora izvršiti na ovome svijetu i to po djelima milosrđa i ljubavi, te po molitvi i pokori, ili pak nakon smrti po mukama u čistilištu.
U drevnoj Crkvi, ispovjedaoci, a to znači oni koji su podnijeli velike patnje u progonstvima, mogli su smanjivati pokoru koja je bivala određena raskajanim grješnicima. U XVI. stoljeću skandalozna zloporaba oprosta bila je jedan od uzroka koji su doveli do reformacije.
Davanjem oprosta, o zajedništvu ili općinstvu svetih, Crkva onima koji zaslužuju i koji ispunjavaju propisane uvjete, dariva od blaga zasluge Krista i svetaca i na taj način potpuno ili djelomice uklanja vremenite kazne («potpuni» ili «vremeniti» oprost). Za pastoral je važno naglašavati nužnost osobnog obraćenja uma i srca kada danas raspravljamo o oprostu.
Vlč. dr. Marinko Stantić

18 2005
SVETOST - POZIV SVIH KRŠĆANA

''Svetost nije privilegij tek neke manjine. Svetost je, jednostavno, dužnost svih nas kršćana. Ustvari, ako naučimo ljubiti, naučit ćemo biti i sveti. Svetost je obveza svakog kršćanina, moja i tvoja.'' (Majka Terezija)
Mozaik je umjetničko djelo kojega čine sitni dijelovi različitih tvari, boja i oblika. Oblici i boje, skladno složeni, čine ljepotu privlačnu za oko, smirujuću za dušu koja se zna diviti. Ljudski život je kao ploha za mozaik. Nečija veća, nečija manja. Svaka misao, želja, odluka, svako djelo i nedjelo jesu 'materijali' od kojih se slaže mozaik našega života. Dok smo živi imamo prilike uljepšavati i dotjerivati svoj mozaik. A kad nas Bog pozove onda ćemo skupa s njim pogledati taj svoj mozaik i vidjeti što smo učinili od svoga života. Naročito kad ga usporedimo s originalom koji je Bog zamislio.
A Bog je čovjeka zamislio za ljubav. Ljubiti Boga i čovjeka znači biti svet. Živjeti u ljubavi ovdje na zemlji znači steći 'sposobnosti' za život u nebu. Jer, tamo ostaje samo ljubav. S druge strane, ljubav je težnja svih ljudi. Onih koji vjeruju kao i onih koji ne vjeruju. U konačnici su svi ljudi pozvani na svetost, jer su stvoreni za ljubav. Ali nama kršćanima svetost je nešto prirođeno.

Korijeni svetosti

Budite sveti, jer svet sam ja! (Pnz 11,45) To je Božji poziv upućen njegovu narodu u Starom zavjetu. Bog, tri puta Sveti, izvor je svake svetosti. Njegova svetost je nedostupna. On očituje svoju svetost po svojoj volji otkrivajući svoju slavu i moć, ali i svoje milosrđe, čudesnu zaštitu i nenadana izbavljenja. No, On je jedini dobar i izvor života, kako to molimo u kanonu mise. On želi očitovati svoju svetost preko ljudi. Zato traži pravo bogoštovlje. Kad se časti njegovo sveto Ime, kad se valjano vrši sveto bogoslužje jasno se objavljuje njegova slava. On je sebi pridržao i posvetio neka mjesta, osobe, predmete i vremena. To je odijeljeno od svijeta i pripada Bogu. No, svetost tih osoba i predmeta nije iste naravi kao Božja svetost. Oni su izuzeti od svijeta i profanog značenja i određeni za očitovanje Božje svetosti. Bog je sebi izabrao čak čitav narod, narod njemu posvećen. Taj narod na poseban način mora očitovati Božju svetost svojim posvećivanjem. Narod se mora očistiti od svakoga grijeha koji je nespojiv s Božjom svetošću. Mora prinositi žrtve za očišćenje od grijeha. Ali nisu dostatne samo izvanjske žrtve. Više vrijede unutarnje: pravednost, pokornost, ljubav i milosrđe. (Usp. Rječnik biblijske teologije, 1312-1316)

Isusova svetost

Isusova svetost je povezana s njegovim bogosinstvom i prisutnošću Duha Božjega u njemu. To je rečeno Mariji kod naviještenja njegova rođenja: "Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.'' (Lk 1,35) Isusova djela, čudesa i naučavanje znakovi su njegove svetosti. Pred njim se čovjek osjeća grešnikom isto kao i pred Bogom (usp. Lk 5,8; Iz 6,5) Isusova svetost je ista kao i svetost Boga. Isus je sebe prinio kao žrtvu za svoje koje je ljubio i tako ih posvetio. Bog ga je uskrisio na slavu i život, a kršćani imaju udjela u životu Krista uskrsloga po vjeri i krštenju, kojim bivaju pomazani Duhom Svetim. Kršćani su sveti po prisutnosti Duha Svetoga u njima. Dakle, Duh Sveti je djelitelj posvećenja. Njegova prisutnost je trajna. Stoga apostol Pavao tvrdi da su kršćani hramovi Duha Svetoga (usp. 1 Kor 6, 19), naziva ih svetima u svojim poslanicama. (Usp. RBT, 1317-1319)

Različiti putevi a isti cilj

Iako u Crkvi svi ne idu istim putem, ipak su svi pozvani na svetost. (usp. LG 32) Redovnici svjedoče da se svijet ne može preobraziti i Bogu prikazati bez duha blaženstava. Laici pak traže Božje kraljevstvo baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Bogu. (usp. LG 31) Svi su vjernici pozvani i dužni da teže za svetošću i savršenošću u vlastitom staležu. (usp. LG 42) Jer biti svet - to je zadaća koju imamo po krštenju. Trebamo živjeti kao sveti izabranici Božji. Trebamo se suobličiti slici Sina Božjega. Zato svetost ne bi trebala biti neka teška zadaća. To bi trebao biti radostan poticaj na neporočan život djece Božje. Ali znamo da nam Božji i naš neprijatelj postavlja različite zamke da bi nas skrenuo s puta svetosti. Tako nastojanje oko svetosti postaje borba. Životi svetaca koji su nam od Crkve stavljeni kao uzori govore o borbi, o neprestanoj budnosti i naporu. Dakako, i o velikoj radosti koju Bog dariva svojim izabranima. No ne smijemo misliti da su samo neki izabrani. Svi koji su kršteni već su izabrani i pozvani živjeti sveto.

Lako je biti svet

Zar zaista? Možda. Jer ne 'proizvodimo' mi svetost. Bog je svet i on nam daruje udio u svojoj sreći, u svojoj svetosti. Jedan suvremeni mistik ovako razmišlja o svetosti:
v Svetost je nesebičnost. Ona je nešto spontano. Nje ne možemo biti svjesni. Kad postanemo svjesni svoje svetosti ona postaje mučna i pretvara se u farizejstvo kojim se hvalimo pred drugima. Svetost je nešto prirodno. U njoj možemo samo uživati čineći dobro i ne pripisujući sebi nikakve zasluge.
v Svetost nije naporna. Napor može promijeniti tvoje ponašanje, ali ne može promijeniti tebe. Napor koristi ako želiš staviti hranu u usta, ali ti ne može dati tek. Može ti pomoći da ostaneš u postelji, ali ti ne može donijeti san. Napor nema moći stvoriti ljubav ili svetost. To je moguće samo razumijevanjem i svjesnošću. Ili dopuštanjem da nam ih Netko daruje.
v Za svetošću se ne može žudjeti. Ako za njom žudiš pa je ne postigneš, bit ćeš tjeskoban i nezadovoljan. A to upravo ubija sreću koju želiš postići. Treba se prepustiti Svetome. Tada svetost neće biti naš uspjeh ili zasluga. (usp. Anthony de Mello: Poziv na ljubav, str. 54.57)
Zar je to malo? Ili jednostavno i lako? Boraviti u sjeni Svetoga, a nas toliko toga odvlači od Njega? No, i u tome nam pomaže sam Sveti.

Putevi sredstva svetosti

Bog je ljubav. Tu ljubav Bog je razlio u naša srca po Duhu Svetom koji nam je dan (usp. Rim 5,5). Ljubav kojom ljubimo Boga iznad svega i i bližnjega radi Boga dar je Duha. Da bi taj dar poput dobrog sjemena mogao u nama rasti dužni smo koristiti sredstva koja nam nudi Crkva (usp. LG 42):
Radosno slušanje Božje riječi
Vršenje Božje volje
Sakramenti, osobito Euharistija
Sudjelovanje u svetim činima
Postojana molitva
Samozataja
Djelotvorna ljubav
Rast u svim krepostima
s. Blaženka Rudić


Povratak na prethodnu stranicu Vrh stranice

 

Copyright © 2002 - 2006 Subotička biskupija - Sva prava zadržana. PHP code & design by Zoran Jurić.
Urednici Zoran Vojnić Tunić & Kovács Csaba.
Danas je
Vi ste posjetitelj broj: 1402204. Trenutačan broj posjetitelja: